Jan 6, 2014

reklama, što da ne?


http://trcimjerstrcim.blogspot.it


Za trkačice i trkače, đake i frajere, curice i bad guys.




Apr 17, 2013

terminalno i bez hepi enda


Opet sam gledala Terminal. Ne zato sto je filmcina - nije - nego sto se svaki put raznjezim kad Tom Hanks izvijenih obrva tuzno kaze - Krakoooozija. Sjetim se svoje Krakozije kad je 28. juna devedesetprve trebalo da se vratim avionom u bivsu nam zemlju, a dan ranije poceo rat u Sloveniji i vise nema aerdoroma u Ljubljani. To jest, ima ga, ali ga bombarduju. Sjedimo na koferima, moji drugari i ja, zabrinuti sto vise nema piste na koju treba da sletimo. Zadnjim parama zovemo necijeg dedu u Bihacu. Govori nam da stvari lose stoje. Ukazuju se lesinari - BiBiSi, Skaj Njuz - mi placemo u kamere, netom razdjeviceni apatridi, i ne znamo kako nazad. Prolaze sati. Cio dan. Odjednom smo u busu, prebacuju nas na Hitrou. Dok ulazimo u avion za Beograd, jebozovna JAT-ova stjuardesa, dubokim, pusackim glasom zlokobno govori - Ovo su nasa deca -i tapse nas po ramenima. Krakozija was never the same again.

Dec 18, 2012

keep on rocking in a free world



Mislim, ubijte me, ako Kino Bosna aka Prvi maj nije najbolje mjesto u gradu, at least ponedjeljkom. (Duhanski dim, lose vino iz Konjica i wc na stranu.) Naj-najtoplije preporucujem u ove hladne dane. Ubaci opako pripiti smajli.


U dvostrukorubrici Skroz van teme i Jeste li znali?: Kinder jaja su zabranjena u Americi. Eto, kao zagrizes Kinder jaje, potpuno nesvjestan cemu sluzi od 1968. godine, progutas cijelo plasticno iznenadjenje i, hop, ugusis se! Tek tako! Unosenje ilegalnog i nesretnog Kinder jajeta kaznjava se sa 2500 dolara - po jajetu. Ali zato mozes u trenerci i japankama odklaparati do obliznje prodavnice i kupiti automatsku pusku  koju, u Evropi, nemaju ni specijalne podvodne i nadzemne trupe. Ima smisla.


I ne, ne znam kakve su mi ovo linije. 


Dec 11, 2012

where there is love, there is no effort.



Najvaznija je duzina, rekoh maloprije rodjaku dok smo se smijali iz dijafragme mojoj krizi srednjih godina i svim hobijima koje sam preuzela na svoja krhka pleca. Niko te ne pita kako si presao dvajes km nego jesi li ih presao, objasnila sam mu fino i podrobno svoju novu obuzetost kilometrima i po dubokom snijegu i pod antibioticima. Samo hodaj kad ne mozes trcati, stani kad ne mozes hodati, uspori kad si ubrz'o, ubrzaj kad se odmoris. Vazna je samo duzina, znas. Odgovorio mi je da sam kloc i to najjaci u gradu. Hahahhahaha. Odsvirala sam k'o zombi, s obje ruke, prvu strofu What a Wonderful World-a, istrcala nedavno svojih prvih pet kilometara na putu ka nekom polumaratonu jednog dana i stala kad sam osjetila da mogu jos jer hocu da uzivam u samom procesu stizanja do cilja, polagano da uzivam, nedjeljom se s covjekom bacim na krafts, mjerimo po triput, sjeckamo, isla sam u posumljavanje, glumila prije par dana patuljka. Presmijesno je sve to skupa, ta zelja da radim sve bas sad kad dolazi smak svijeta. Cini mi se da mi je sve potaman ( uz poneku hronicnu upalu i povremenu bol u tetivi) i da bi bila prava steta da svijeta nestane bas sad kad sam u fantasticnoj ekspanziji k'o kosmos iz najboljih vremena. Maje, o Maje, ne izdajte me.


Oct 27, 2012

pejnfuli bjutiful












Oct 11, 2012

De revolutionibus orbium coelestium



Ne znam, mozda pada kisa jer sam juce porekla heliocentricni sistem, Kopernika, Galileja i raju i rekla djetetu da se Sunce okrece oko nas na pitanje: Mama, zasto se Sunce mrda?

Sep 19, 2012

bass!




Aug 14, 2012

garota de Ipanema slavi 50 godina




Ipanema is a trendy, rather artsy neighborhood in south Rio de Janeiro.  To the west is the upscale area of Leblon and to the east is Aproador and Copacabana.  A block off Ipanema Beach was Tom Jobim's favorite hang-out, the Bar Veloso.  A veranda-style, open-air cafe, this was the place to drink beer, smoke cigarettes, read the paper, chat with friends, and watch the pretty girls.
Almost every day a certain girl passed by the Veloso. Often in her school uniform, sometimes in her two-piece bathing suit she was, of course, tall, and tan, and young and lovely with long brown hair and green eyes and a rather sensual way of swaying her hips. She did not go unnoticed by Jobim and friends who often greeted her with whistles and cat-calls.  The girl, however, never responded to the men. Never did she stop to talk; indeed never did she even make eye contact with bar’s patrons.  Each day when she walked to the sea, she looked straight ahead, not at anyone else. And Jobim was in love.  

Basically a shy man, Jobim was afraid to approach the girl.  At the time he was married with two children and knew he had to be at least twice her age, but that did not prevent a budding infatuation.  Eventually he convinced his old lyricist buddy Vinicius de Moraes to come by the Veloso to see this girl.  After several days of waiting the girl finally walked past. Jobim remarked “"Nao a coisa mais linda?" (Isn't she the prettiest thing?), to which de Moraes replied, "E a coisa cheia de gracia." (She's full of grace.).  This sparked the creativity in De Moraes who wrote those two lines on a napkin. The lines provided the basis for the opening two lines of the original, Portuguese version of A Garota de Ipanema (The Girl from Ipanema). This girl who “swings so cool and sways so gently” first stepped out in public on August 1962, in a cramped Copacabana nightclub. 
At first, people in the audience just listened. But they’d come back, and would start to sing along. After that, bossa nova just exploded.On stage together, for the first and only time, were the architects of bossa nova: Tom Jobim on piano and Joao Gilberto on guitar. The small club — 20 by 130 feet — sold out every night as patrons realized something extraordinary was happening on the cramped little stage. Bossa nova was still young then, somewhat of a novelty even in Rio. The name meant “new trend” or “new way,” and that’s what it was: a fresh, jazzy take on Brazil’s holiest tradition, the samba. The rhythm was the same. But where samba was cathartic, communal, built on drums and powerful voices, bossa was intimate, contemplative, just a singer and a song. The melody, on guitar or piano, stepped up to the front. Percussion receded, played sometimes with brushes for a softer texture reminiscent of surf washing on the sand.

Djevojka koja je inspirisala Jobima i De Moraesa se, naravno, zvala Heloísa Eneida de Menezes Paes Pinto, poznatija medju prijateljima kao Helo, i...



... was a born and raised Rio de Janeiro girl – a true carioca. The daughter of an army general from whom her mother divorced when Helô was 4, she grew up on the Rua Montenegro, some blocks up from the Bar Veloso.  At age 17 she was shy and quite self-conscious: she had crooked teeth, she felt she  was too skinny, she suffered from frequent asthma attacks, and she had an allergy that reddened her face.  And on her way to and from school and on her treks to the beach, she had to walk by the Bar Veloso.

Although the song had been around since 1962, it wasn’t until 1964 that Helô learned the truth.  Friends introduced her to Tom Jobim, who still hadn’t worked up the courage to talk with her.  But with the ice finally broken, he set out to win her heart.  On their second date, he stated his love for her and asked her to marry him.  But she turned him down.  Two things got in the way.  Helô knew Tom was married and that he was “experienced”, whereas she was inexperienced and would not make him a good wife.  The other was that she had been dating a handsome young lad named Fernando Pinheiro from a prosperous family in Leblon since she was 15.  Undaunted by her refusal, Tom told her that she was the inspiration for the song.  This confirmed the rumors she had heard from others and, of course, thrilled her beyond imagination, but she still turned him down.

The world would not learn the truth until 1965.  Tired of all the gossip  and particularly concerned that a contest was going to be held to select “the girl from Ipanema” Vinicius de Moraes held a press conference.  In a detoxification clinic in Rio where he was undergoing treatment (you’ve got to love poets), and with Helô at his side, De Moraes told the world.  And he offered her one more testament:

"She is a golden girl, a mixture of flowers and mermaids, full of light and full of grace, but whose character is also sad with the feeling that youth passes and that beauty isn’t ours to keep.  She is the gift of life with its beautiful and melancholic constant ebb and flow."

Uprkos svemu i iznenadnoj slavi...

... Helo had a traditional upbringing, and the song did little to change that, she said. Between her strict parents and her fiance, then husband, she turned down invitations to do films and shows on TV.
“I was flattered, of course. But it left me wondering, do I really deserve all this?” she said. “It was a weight, trying to please everyone, to show these characteristics that the song called for.”
Her fiance, who had been her high-school boyfriend, pushed for a quick wedding, and she spent the next decade as a housewife.

 

Now, at 68, she’s far more comfortable with her notoriety, doing two TV shows and planning to launch a book in English about her past. “Back then, I never thought I’d get old,” she said. “But youth passes. We have to live each moment.”

Aug 2, 2012

i daj jos jednom




Jul 30, 2012

apoteoza coolnessa


Dzek Dzonson, nema dalje.



Jul 25, 2012

Šutaj Sejo, šutaj go



Procitala sam u posljednja dva dana jedno deset hiljada recenzija na TripAdvisoru, dozivjela epifaniju zasicenja u 4 ujutru i sad stvarno ne znam gdje bih prije otisla to jest ne otisla. Internet i dijete su naprosto oduzeli car putovanju naslijepo, kad krenes bez cilja i u tri ujutru trazis hotel kao sto mi se to desavalo prije nekoliko godina. Sad imam potrebu da znam djecji menu hotela, hoce li mi potomak htjeti jesti skandinavsku hranu, gdje je najblizi delfinarijum, koliko stepenica do mora pa onda pretresam i komim family recenzije k'o kukuruz. Covjek insistira na Abu Dhabiju, ja na Norveskoj, ali to je sve preskupo, prevruce ili prehladno pa cemo se mozda naci na pola puta, negdje u Mitteleuropi na 'ladnom pivcetu. Sve sugestije i savjeti su dobrodosli.

Jul 24, 2012

Pogledajte macku ili psa.


Imam rodjaka koji je sa 50 godina ostao skoro bez svega, to jest icega, osim malog komada zemlje, Fifine trenerske dozvole i knjige Stretching Boba Andersona. Sto bi narod rekao, a narod najgore zna - nema mu se na cemu zavidjeti. Osim na komadu zemlje i Fifinoj trenerskoj dozvoli. Stretching sam radosno pregledala i iskopirala - simpatican prirucnik stare skole istezanja, pionirsko djelo iz sedamdesetih kad su svi danasnji djavolji fitnessi bili u povoju i kad je i Dzejn Fonda bila debela i nikakva. Dobro, lazem, uvijek je dobro izgledala. Elem, Bob Anderson veli da istezanje nije stresno. Ono je mirno, opustajuce i nenatjecateljsko. Istezanje vam pruza slobodu da budete svoji i da uzivate u njoj. Knjiga predlaze stretching u svako doba dana i sad kad to znate nemate vise opravdanja da se ne istezete prakticno non stop. Let the stretching begin.










Jul 20, 2012

smajl, jor on kendid kemra.



U vrlo losem sam periodu. Prihvatam ga i lezim na kaucu vise nego sto bi trebalo, promisljajuci ni o cemu, sagledavajuci bezuspjesno neku prazninu u grudima. Ne znam o cemu se radi i kad ce proci, u teoriji mi nista ne bi trebalo faliti, dok u praksi naslucujem da sam na ivici neke provalije od neizvjesnosti u kojoj zivim, naslucujem da bih mogla sebi naci, recimo, ljubavnika kustrave plave kose. Sto bi bilo predosadno. Sjedim tako i zamisljam sebe kako ustajem da uradim ovo ili ono, a sjedim i dalje i nikako da se pomjerim. Kriza srednjih godina? Depra? Sarajevo? Napustila me je (nadam se privremeno) lakoca zivljenja koja me je odredjivala sve dosad, bezbriga se pretvorila u brigu, a slutim da ide ka nebrizi sto je fatalno. A mozda bih se samo trebala hraniti komedijama, laganim stivom, ljigavim hrvatskim popom, koka-kolom, a ja sve naopako, gledam i citam mocne stvari i pijem vodu. Pa onda ne spavam. Od mocnih stvari preporucujem Amour sa posljednjeg Cannes-a, stari disturbing film Happiness (toliku kolicinu sperme nisam jos vidjela u jednom ne-porno filmu), prestrasni Rhythm 0 Marine Abramovic (I know, kasno stizem na Kosovo, ali 38 godina kasnije jos zvuci nenadmasno scary) i saaaavrsen debitantski roman The Story of Forgetting. Preporucujem, on a lighter note, ove desetominutne domace kekse fantasticno prefinjenog ukusa, svoju novu Bibliju i knjigu koja je promijenila nacin na koji razmisljam o zivotvornom kuhanju. 

Ostajte mi zdravo i bez teskih misli. Ja odoh na cas klavira da operem ruke srecom. Ne zamjerite. 

Jul 11, 2012

pastoralno, kako drugacije

Ovo je istinita prica. Dok sam prostirala ves, osjetila sam se odjednom tako neopisivo srecnom. Bilo je to, ustvari, do Betovenove Seste simfonije (Pastoralna) odnekud sa zvucnika iz dnevne sobe. Prvi stav - Budjenje radosnih osjecanja pri dolasku u prirodu. Bas tako. Ako imas cetrdeset minuta, prilezi na kauc, zatvori oci i otidji na put van grada. Will make you happy, kunem se. 



ostatak na JuTjubu 

Jul 5, 2012


Na muzičkom pentagramu ljeta, pljusak dođe k'o razrješilica. 



Jul 2, 2012

tropical survival guide



Razgaćiti se dekadentno, razgrudnjačiti se izotopno, zamračiti stan, Vinicio Capossela tiho na player, ohladiti crnog čaja, namjestiti se, recimo, na ovakve jastuke, ogrnut npr. svilen Camilla kaftan ako neko pozvoni, ignorisati zvuke iz komšiluka i pokušati preživjeti uz The Intouchables. 

Jun 25, 2012

Jun 21, 2012

hot&sweaty


Zale mi se studenti da nemaju gdje parkirati od radova u gradu i - pristigle dijaspore. Zar niste vidjeli slut-asto obucene rodice iz inostranstva? Nisam, velim, meni su svi svakako u gradu obuceni bas tako, Saturday Night Fever Bazeni style. Iskreno, divim se i ja izvjesnim straznjicama i drag mi je taj priliv naseg mijesanog mesa iz inozemstva, grad djeluje zivlje, droljastije, izaziva basic instinkte sto je na ovoj vrucini i jedina normalna stvar, pored ledenog piva. Junsko-julske bahanalije po centru, festival, a onda ce ih Ramazan i  kisni avgust otjerati nazad i opet ce se moci parkirati bezbjedno na trotoar ili pjesacki prelaz, no worries. 

Jun 17, 2012