Everything's Coming Up Roses

Zivot mi se popravio otkako sam procitala Nigela Slatera i njegov prirucnik za prezivljavanje mladog kuhara, a narocito slijedim onaj savjet: Pour yourself a drink before you start cooking. Otvorim sebi sinoc sauvignon iz 2000-te i razmisljam otkud mi ovdje ta flasa, dvanaest godina, nije sala, zar je stvarno moguce da smo je nosili preko sesn'est mora i gora, zar sam uspjela i to strpati u kofer pored tada dvomjesecnog djeteta, kolijevke, kolica, cijelog fuckin zivota?! Izgleda da jesam i to mi ne sluzi na cast. Bijelo k'o bijelo, na granici sa (dobrim) sircetom, nepitko, ali lijepe boje. Koji je smisao nosanja flase vina ako je ne stignes popiti na vrijeme? Tajming iz evriting, maj frends. Mislim, ko se to nije nacekao u ljubavi i onda skontao da je prekasno za sve? Prvo la douleur exquise, a onda anagapesis. [Cim se spomene ljubav, odmaknem se od nepostojece teme.] No, i u svojoj pre-vremesnoj jalovosti, vino je dalo, ipak, nesto od sebe. Plutani cep, naime, mirise bozanstveno, slatkasto slano, kao komad drveta natopljen u konjaku, kao neki karamel, hajd ga znaj sad objasniti. Ubacen je u dzep i s vremena na vrijeme ga izvadim i razmisljam odakle bi mogao doci. Ko ne zna, pluto je sekundarna "kora" hrasta plutnjaka rasprostranjenog u Mediteranu, pa i na mojoj "rodnoj" Sardiniji. Pluto se skida sa drveta svakih deset godina i ja sam duboko ubijedjena da je ovaj moj cep u nekim najboljim tinejdzerskim godinama. Mozda je iz Portugala. Rekonstruisati porijeklo necega gadna je stvar u ovom modernom svijetu, obicno se svi tvoji pokusaji svedu na neku fabricicu u sjeverno-zapadno-istocnoj Kini, ili Bangladesu. Nekad i u Japanu, kao maloprije kad sam omiljenim nozem od japanskog celika isjeckala nepotrebno veliku kolicinu domaceg celera sa Romanije posadjenog njeznim rukama moje majke. Kano sinji Hattori Hanzo.


Enihau, blizi mi se rodjendan i najozbiljnije se bavim mislju da pocnem zapisivati gdje ih i kako slavim. Cim pocnes stariti godine ti lice jedna na drugu, a posljednji rodjendan kojeg se sjecam se desio 2008., dakle, ostarila sam poprilicno. Bila je nedjelja, piskila sam krv, zakacivsi sjevernoamericku bakteriju medenog mjeseca i tuzno sam tog popodneva uz kolace gutala Ciproxine konjske doze. Svi rodjendani poslije toga su kao u magli. Ne znam ni zasto bi ovaj nastupajuci bio memorable, ali cu se potruditi. :) Mozete mi pokloniti ruze, ruzinu vodicu, ruzino ulje, kapi od ruze, dzem ili sirup od ruza, milk sejk od ruze ili pak samo latice. Ne znam primijeti li se da sam trenutno opsjednuta ruzama. Mozda malo, ha? 

Ps. Vazno je da mirisu.