Sunday, Estranged Sunday

Nedjeljom se vratim u kucu u kojoj sam provodila svoje nedjelje prije rata. S cudno pomijesanim osjecajima otudjenja i cudjenja posmatram predmete i prostor koji su nekad sadrzavali moje djetinjstvo. Neke sam stvari uzela da fotografisem i cini mi se da na slikama dobijaju novi zivot, ili mozda samo nesvjesno stvaram neku fiktivnu proslost koja me nikad nije ni dotakla. Moze bit' da zato odmah izadjem vani i posadim se pored kuce ne dajuci priliku fikciji da se poigra sa stvarnoscu i obratno. Bogatipitaj o cemu se radi. Znam jedino da sunce ulazi i sjedne na zuti kauc moje sobe pod istim uglom od prije 25 godina. 

Everything's Coming Up Roses

Zivot mi se popravio otkako sam procitala Nigela Slatera i njegov prirucnik za prezivljavanje mladog kuhara, a narocito slijedim onaj savjet: Pour yourself a drink before you start cooking. Otvorim sebi sinoc sauvignon iz 2000-te i razmisljam otkud mi ovdje ta flasa, dvanaest godina, nije sala, zar je stvarno moguce da smo je nosili preko sesn'est mora i gora, zar sam uspjela i to strpati u kofer pored tada dvomjesecnog djeteta, kolijevke, kolica, cijelog fuckin zivota?! Izgleda da jesam i to mi ne sluzi na cast. Bijelo k'o bijelo, na granici sa (dobrim) sircetom, nepitko, ali lijepe boje. Koji je smisao nosanja flase vina ako je ne stignes popiti na vrijeme? Tajming iz evriting, maj frends. Mislim, ko se to nije nacekao u ljubavi i onda skontao da je prekasno za sve? Prvo la douleur exquise, a onda anagapesis. [Cim se spomene ljubav, odmaknem se od nepostojece teme.] No, i u svojoj pre-vremesnoj jalovosti, vino je dalo, ipak, nesto od sebe. Plutani cep, naime, mirise bozanstveno, slatkasto slano, kao komad drveta natopljen u konjaku, kao neki karamel, hajd ga znaj sad objasniti. Ubacen je u dzep i s vremena na vrijeme ga izvadim i razmisljam odakle bi mogao doci. Ko ne zna, pluto je sekundarna "kora" hrasta plutnjaka rasprostranjenog u Mediteranu, pa i na mojoj "rodnoj" Sardiniji. Pluto se skida sa drveta svakih deset godina i ja sam duboko ubijedjena da je ovaj moj cep u nekim najboljim tinejdzerskim godinama. Mozda je iz Portugala. Rekonstruisati porijeklo necega gadna je stvar u ovom modernom svijetu, obicno se svi tvoji pokusaji svedu na neku fabricicu u sjeverno-zapadno-istocnoj Kini, ili Bangladesu. Nekad i u Japanu, kao maloprije kad sam omiljenim nozem od japanskog celika isjeckala nepotrebno veliku kolicinu domaceg celera sa Romanije posadjenog njeznim rukama moje majke. Kano sinji Hattori Hanzo.


Enihau, blizi mi se rodjendan i najozbiljnije se bavim mislju da pocnem zapisivati gdje ih i kako slavim. Cim pocnes stariti godine ti lice jedna na drugu, a posljednji rodjendan kojeg se sjecam se desio 2008., dakle, ostarila sam poprilicno. Bila je nedjelja, piskila sam krv, zakacivsi sjevernoamericku bakteriju medenog mjeseca i tuzno sam tog popodneva uz kolace gutala Ciproxine konjske doze. Svi rodjendani poslije toga su kao u magli. Ne znam ni zasto bi ovaj nastupajuci bio memorable, ali cu se potruditi. :) Mozete mi pokloniti ruze, ruzinu vodicu, ruzino ulje, kapi od ruze, dzem ili sirup od ruza, milk sejk od ruze ili pak samo latice. Ne znam primijeti li se da sam trenutno opsjednuta ruzama. Mozda malo, ha? 

Ps. Vazno je da mirisu. 

traduçao portugues.

sretan put i mirno more!

S. nije vise tu. Pokusao je da se vrati i proba rodni grad nakon 20 godina. Suvise egzotican za zlatnu dolinu sa svojom biseksualnosti, ljubavi ka brazilskim trandzama i generalnom sirokoumnosti napustio je grad nakon samo godine jer nije mogao biti svoj. Steta, ova rupetina je izgubila vjerovatno najzabavnijeg muskarca ever, odlicnog uzivaoca domace sljive i sjajnog sagovornika. 

the magic of mastering

M. insistira na savrsenim pokretima ruku. Stavljam svoje sake na njene, pa zajedno savijamo zglobove koliko treba, opustamo kaziprste i masemo zamisljenim krilima nad dirkama. Misterija kolicine zvuka koju treba da proizvedem i snaznog, a paradoksalno lakog pritiska, kojim to treba da postignem, jos mi je nerjesiva, ali sam na dobrom putu. Uglavnom se smijemo pokretima iznerviranog tigra dok skladno glazbujem Leptiricu, sarencicu i ozbiljnom glasu spikerke sa drzavne televizije kojim najavljujem sljedecu kompoziciju. Ispravljenih ramena i koljena flertujem sa snizilicama, a uskoro i povisilicama. They're gonna be mine, osjecam to po njihovoj podatnosti. Nekako sam uvijek znala kada se i koliko svidjam nekom. Enivej, htjela sam reci samo da sam napravila sebi sirotinjski klavir od kartona. Gluhonijemo nabadam kad svi zaspe i osjecam se odgovorno srecno. There you go.

mama

Upravo sam poslala dijete na vikendicu s babom i dedom. Prvi put cemo, nakon tri godine, provesti noc odvojeni. Isplanirala sam izlazak s drugaricama veceras poslije posla i romanticnu vecericu s covjekom sutra uvece. A onda sam otisla da piskim i na solji se neutjesno isplakala, mekecuci tuzno kao izgubljena, pokisla koza. 

got me

Nepravedno optuzena od strane nekog da sebi pustam Gotye-a po vascijeli dan sto puta (sto je moglo biti tacno lani, ali sada ne), odlucila sam da se nepravedno i bez skrupula odbranim. Naime, kacim ovdje intervju s mladim Aussijem koji je ovih dana izasao na mom omiljenom JuTjub kanalu, Q, Toronto. Citavih pola sata! Gledajuci ga, pao mi je na pamet Macin deda kad ju je pokusao udati za nekog dijasporasa u Cikagu rijecima: Ajde sto je najs, al' sto je smart! Elem, Gotye je ne samo najs nego i jako smart. Potom sam u stilu Ljubice Kralj gledala i gledala i rekla: Pa vidi ti te pametne i vesele oke, to moze biti samo neko ko je Blizanac! Kad ono, odista i doista, ja u pravu, sto je znak da (ne)potrebno-vidovnjacke sposobnosti ponekad dopadnu i laika poput mene.  Inace, QTV mogu od srca preporuciti svima koji vole dobre i kvalitetne intervjue sa muzicarima i inim pametnim ljudima. Rufus, The Black Keys, Adele, Margaret Atwood, Massive Attack, Fleet Foxes, deeeesetine drugih i jedan i jedini Andrew Bird. 

ni o cemu, opcenito

Sveti Duje me je ostavija s osandese kuna u dzepa te sam pred povratak sa mora utrcala u prodavnicu da kupim djetetu sta za puta, ali pogled na peljesacki Plavac Mali, berba 2009, odmah me je ubijedio da dijete moze piti vode do Sarajeva i da mu je to, actually, mnogo zdravije. Izuzetna majka, oui, c'est moi. Pitam se kakvog bi ukusa bio sad Plavac na mom nimalo uglednom balkonu u ovom neuglednom naselju, na jutarnjoj kisi i opet niskim temperaturama. Vjerovatno nikakvog. Sacekacemo zato neki ljepsi dan. 


Povratak u grad je poslovicno katastrofalno los za raspolozenje, smog, bad looking and bad behaving people, ali posao je lijep kao i obicno, a cinjenica da kuham samoniklo jestivo bilje koje sam skupljala s majkom mi nekako daje nadu da nisam odsjecena od sunca, trave i plavih nebesa s onim divnim, bijelim fluffy oblacima. Ne znam za vas, ali obozavam lezati i gledati u oblake - uvijek pronadjem pattern, neke cudne oblike*. Vidi, molim te, kolika bijela pudlica, pokazala sam neki dan covjeku, i vidi aligatora 'vamo lijevo! Eki Karavadjove Meduze! Kad sam bila mala, zamisljala sam kako se penjem i skupljam vataste oblake u svoje tri sarene kantice. Sve to s merdevinama prislonjenim na TA pec u nasem starom stanu na Kosevskom brdu. Ž'ador oblake, volim kako putuju i kako su potpuno zen i detached dok se istresaju odozgo ili samo prolaze. 


Od ostalih nevaznih vijesti, neka ostane zabiljezeno da sam, uz pomoc djecije lopatice, iscupala cio grm kadulje aka zalfije s neke stijene u Hrvackoj i posadila na balkon u nadi da ce prezivjeti prelazak na domacu crnicu, nesredjenu politicku situaciju, trenutno odsustvo sunca i generalni bosanski javasluk i nemar. Will keep you posted. 

P.s. Shvatila sam da na Netu vec godinama citam jedino blogove i da jedino u bloggere vjerujem. Naucila sam i vidjela toliko divnih stvari sa svih strana svijeta da mogu samo reci: Hvala i zivjeli!

* Poznata sam i po pronalazenju oblika ljudskih lica u sarama etisona i cilima, ali to vjerovatno nije cool i za pisanje po blogu, zato cu o tome cutati.

refresh!

Lou Reed-ovski

Petak se pokazao u dosadašnjoj praksi kao odličan dan. Petak juče pokazao se još boljim od odličnog. Nana posađena prošle godine na balkonu preživjela je snjegove i šaš protekle zime i nikla zelenija, ljepša i mlađa nego ikad. Ja sam na padinskim dijelovima grada sinoć svirala bolje nego što se očekuje od početnika. Na sajmu me je sačekao, nakon godina sarajevskog traženja, komplet knjiga jednog i jedinog <3Danila Kiša<3. A moje savršeno dvojezično dijete progovorilo je trećim, nepoznatim i vrlo enigmatičnim jezikom koji sada svi pričamo u kući. Istražujem sintaksu istog sa zanimanjem. A onda sam, poslije milion godina, čula na radiju i ovo:

soundtrack za cetvrti dan kise. rising star, cinematic, hypnotic.

o trenutnoj opsesiji - Esperanza Spalding

Zaljubila sam se grozno u ovu ženicu sjajnog glasa i ludačkog talenta koja se funky uspješno bori sa basom i kontrabasom. 

Airplane Lavatory Self-Portraits in the Flemish Style

Kad god letim preko okeana, u avionu se nadju jedan stariji Hrvat u majici sa preslikanom slikom unuka i natpisom Didin magarac, 378 Indijaca u turbanima i ja. Film, AjPod, knjiga, rucak, generalno grickanje, virkanje u oblake i vrijeme koje nikako da prodje kada, poput mene, ne mozes spavati medju 400 ljudi. Nakon polovine leta vec me podilaze zmarci, svrbe me noge, odem pa smetam stjuardesama, motam se izmedju wc-ova dok Hrvat i Indijci hrcu. Ali evo, otkako sam juce vidjela ovu pregenijalnost mislim da cu svoje vrijeme iznad Atlantika od sada bolje trositi. Nina Katchadourian, funky kalifornijska umjetnica, odlucila je praviti foto autoportrete u wc-u aviona na beskonacno dugim letovima. U flamanskom stilu. 

"While in the lavatory on a domestic flight in March 2010, I spontaneously put a tissue paper toilet cover seat cover over my head and took a picture in the mirror using my cellphone. The image evoked 15th-century Flemish portraiture. I decided to add more images made in this mode and planned to take advantage of a long-haul flight from San Francisco to Auckland, guessing that there were likely to be long periods of time when no one was using the lavatory on the 14-hour flight. I made several forays to the bathroom from my aisle seat, and by the time we landed I had a large group of new photographs entitled Lavatory Self-Portraits in the Flemish Style. I was wearing a thin black scarf that I sometimes hung up on the wall behind me to create the deep black ground that is typical of these portraits. There is no special illumination in use other than the lavatory's own lights and all the images are shot hand-held with the camera phone." 

o vaskrsenju

To ti je zato sto ne jedes slanine, rekla je mama na vijest o strasnoj bolesti koja me je snasla proteklih dana. Toboze su slanina i imunitet dvije strane jedne jednacine. Otkako je deda umro u 91. godini, bas kao i svi njegovi preci, pronijela se glasina da je covjek zivio prakticno od slanine i prepecene rakije. Nataste. Ljudima ostane nesto tako glupavo u sjecanju i ne razmisljaju da je deda zivio zivotom na kojem bi mu pozavidili svi fancy kalifornijski food bloggeri danasnjice - totally self-sustainable, organic farming motherfucker, koji je, izmedju ostalog, udisao i cist vazduh. Prava raja za Alice Waters. 

Naca mi je, pak, poslala poruku sljedeceg sadrzaja i interpunkcije "Krkaj luka.Molim te." Jos mi je savjetovala da prepolovim neke glavice luka i posadim po kuci namjesto mirisnih svijeca. Navodno apsorbuju viruse iz zraka. Zamislila sam scenu kako "krkamo" luka, a onda lezimo bolesni medju glavicama i glavicama kroz kucu k'o kakvi sektasi i pukla bronhiticno od smijeha. Vazi, odgovorila sam joj. Bat ajd prifr tu daj imidijetli. 

Najelegantniji savjet od moje virtualne poznanice iz Engleske: "Dear Luza, try to consume some fresh ginger and lemon and take a lot of rest." Thank you, Mary, evo sad kad sam vaskrsnula jedanaestog dana mogu se pridici i otici nogama do Mercatora po svjez djumbir. 

Na ovoj neocekivanoj zimi, zivi, zdraviji i sretni sto konacno mozemo na posao, ugrijmo se dobrim jazzom. Paolo Fresu, Omar Sosa vs. Chet Baker. Nema dalje. 

Glorija Gejnor u epizodi:

Kako stvari stoje ovog popodneva, postoje izvjesne sanse da cu prezivjeti trenutni virus. To ce me uciniti besmrtnom, bar na neko vrijeme. 

mali koncert za klavir. nedeljom popodne.

Vijay Iyer trio.
Sa tek objavljenog albuma.
Obrada Majkl Dzeksona.
Indzoj.

Sometimes there's so much beauty in the world

Ovako i ja. Sjednem na klupu, povjetarac s Igmana miluje mi svezanu kosu i granje koje ce propupati ovih dana, sunce se ogleda u barama od istopljenog snijega, sjedim i gledam plasticnu kesu kako se kovitla, pa jos jednu, i onda jos jednu, pa drugu, trecu, petu, osamnaestu, dvjestotu, pa konzervu, flasu, kesu od cipsa, omot od cokolade, papir od bombona, opuske. Pomislim da ponekad ima toliko ljepote u Bosni I feel I can't take it. 

Yes, I do

Nemaš vremena za sebe, čujem druge kako mi govore, a ja ćutim i mislim da sve što radim zapravo radim za sebe. Šta uopšte znači nemati vremena za sebe kad si ti sam centar sopstvenog vremena, kontam, ali, ponavljam, ćutim. Stvarno nemam, odgovaram kako se i očekuje od mene, dok hodam medju simpatičnim lamama i uspavanim medvjedima, pojedem zeljanicu, popijem bourbon, radim posao koji sam oduvijek htjela, odgovaram (nekad ne)strpljivo na milion fenomenalnih pitanja djeteta, vježbam, vučem sa sobom kajdanku, lakiram nokte, njuškam i mirišem, peglam za sve nas, kuham lijepe stvari, slušam radio i muziku, hodam po planinama, i nikad ne zaspim bez knjige. Možda mi fale filmovi, ali doći ce ljeto, škola će na raspust, a ja ću malo do plaže, malo u hard disk, malo na terasu u kasno veče. Imam sad i imam sve, da ispravim Caneta. Svo vrijeme je moje vrijeme, a nadam se da i vaše pripada vama. 

ps. JuTjub me podsjeti - kada je prvi put slušalo albume Mišela Petručanija, Čudovište je reklo: Ovo je genijalno, ali što ja ne mogu tih francuskih Talijana, garant je neki Mikele u pitanju, nego se našao praviti frajerom, Mišel, Mišel?! Ko zna kako je izgledao Mišel Petručani ne može da ne umre od smijeha. Poslije smo se i same smijale na pariškom groblju gdje Mišel, minijaturni i nikad prežaljeni gigant jazza, leži kraj Šopena. Sa svakim pravom, naravno. Indžoj. 

Mart 1992. The Last Good Song of the Year.

Ja BiH

Ovaj produzeni vikend mi je pao kao kec na deset? Jedan'est? Sta ono bi? (Nisam nikad razumjela taj pokeraski jezik iako sam se nekad, u studentskom domu, kartala u skidanje. Uspjesno, sta god to znacilo:) 

Rakija, ok, dvije, na Jahorini, piknik sa suncanjem na Igmanu, jedan rodjendan u velikom i jedan u malom stilu, petak u gradu s djetetom, knjiga francuskih recepata, pet novih ljudi i zena, svega. Uspjela sam pojesti i kino-kokice i poslusati nekoliko emisija na radiju. Kao sto to biva, neradni dan se pretvore u veoma (pa)radne. Tenk ju, frst ov Marč, hvala, Bosno i Hercegovino.