M. insistira na savrsenim pokretima ruku. Stavljam svoje sake na njene, pa zajedno savijamo zglobove koliko treba, opustamo kaziprste i masemo zamisljenim krilima nad dirkama. Misterija kolicine zvuka koju treba da proizvedem i snaznog, a paradoksalno lakog pritiska, kojim to treba da postignem, jos mi je nerjesiva, ali sam na dobrom putu. Uglavnom se smijemo pokretima iznerviranog tigra dok skladno glazbujem Leptiricu, sarencicu i ozbiljnom glasu spikerke sa drzavne televizije kojim najavljujem sljedecu kompoziciju. Ispravljenih ramena i koljena flertujem sa snizilicama, a uskoro i povisilicama. They're gonna be mine, osjecam to po njihovoj podatnosti. Nekako sam uvijek znala kada se i koliko svidjam nekom. Enivej, htjela sam reci samo da sam napravila sebi sirotinjski klavir od kartona. Gluhonijemo nabadam kad svi zaspe i osjecam se odgovorno srecno. There you go.
Podsjeti me ovaj tvoj post na časove informatike iz osnovne škole i kartonske tastature.
ReplyDeleteE kako sam voljela tu kartonsku tastaturu.
e tako smo mi na muzickom u ratu do re mi fa so la ti do.... do ti la so fa mi re doooooo
ReplyDeleteizgleda da nam je karton svima u srcu :)
ReplyDeletejust unleash your fingers:-)))
ReplyDelete-madhatter