terminalno i bez hepi enda

Opet sam gledala Terminal. Ne zato sto je filmcina - nije - nego sto se svaki put raznjezim kad Tom Hanks izvijenih obrva tuzno kaze - Krakoooozija. Sjetim se svoje Krakozije kad je 28. juna devedesetprve trebalo da se vratim avionom u bivsu nam zemlju, a dan ranije poceo rat u Sloveniji i vise nema aerdoroma u Ljubljani. To jest, ima ga, ali ga bombarduju. Sjedimo na koferima, moji drugari i ja, zabrinuti sto vise nema piste na koju treba da sletimo. Zadnjim parama zovemo necijeg dedu u Bihacu. Govori nam da stvari lose stoje. Ukazuju se lesinari - BiBiSi, Skaj Njuz - mi placemo u kamere, netom razdjeviceni apatridi, i ne znamo kako nazad. Prolaze sati. Cio dan. Odjednom smo u busu, prebacuju nas na Hitrou. Dok ulazimo u avion za Beograd, jebozovna JAT-ova stjuardesa, dubokim, pusackim glasom zlokobno govori - Ovo su nasa deca -i tapse nas po ramenima. Krakozija was never the same again.