where there is love, there is no effort.

Najvaznija je duzina, rekoh maloprije rodjaku dok smo se smijali iz dijafragme mojoj krizi srednjih godina i svim hobijima koje sam preuzela na svoja krhka pleca. Niko te ne pita kako si presao dvajes km nego jesi li ih presao, objasnila sam mu fino i podrobno svoju novu obuzetost kilometrima i po dubokom snijegu i pod antibioticima. Samo hodaj kad ne mozes trcati, stani kad ne mozes hodati, uspori kad si ubrz'o, ubrzaj kad se odmoris. Vazna je samo duzina, znas. Odgovorio mi je da sam kloc i to najjaci u gradu. Hahahhahaha. Odsvirala sam k'o zombi, s obje ruke, prvu strofu What a Wonderful World-a, istrcala nedavno svojih prvih pet kilometara na putu ka nekom polumaratonu jednog dana i stala kad sam osjetila da mogu jos jer hocu da uzivam u samom procesu stizanja do cilja, polagano da uzivam, nedjeljom se s covjekom bacim na krafts, mjerimo po triput, sjeckamo, isla sam u posumljavanje, glumila prije par dana patuljka. Presmijesno je sve to skupa, ta zelja da radim sve bas sad kad dolazi smak svijeta. Cini mi se da mi je sve potaman ( uz poneku hronicnu upalu i povremenu bol u tetivi) i da bi bila prava steta da svijeta nestane bas sad kad sam u fantasticnoj ekspanziji k'o kosmos iz najboljih vremena. Maje, o Maje, ne izdajte me.