U vrlo losem sam periodu. Prihvatam ga i lezim na kaucu vise nego sto bi trebalo, promisljajuci ni o cemu, sagledavajuci bezuspjesno neku prazninu u grudima. Ne znam o cemu se radi i kad ce proci, u teoriji mi nista ne bi trebalo faliti, dok u praksi naslucujem da sam na ivici neke provalije od neizvjesnosti u kojoj zivim, naslucujem da bih mogla sebi naci, recimo, ljubavnika kustrave plave kose. Sto bi bilo predosadno. Sjedim tako i zamisljam sebe kako ustajem da uradim ovo ili ono, a sjedim i dalje i nikako da se pomjerim. Kriza srednjih godina? Depra? Sarajevo? Napustila me je (nadam se privremeno) lakoca zivljenja koja me je odredjivala sve dosad, bezbriga se pretvorila u brigu, a slutim da ide ka nebrizi sto je fatalno. A mozda bih se samo trebala hraniti komedijama, laganim stivom, ljigavim hrvatskim popom, koka-kolom, a ja sve naopako, gledam i citam mocne stvari i pijem vodu. Pa onda ne spavam. Od mocnih stvari preporucujem Amour sa posljednjeg Cannes-a, stari disturbing film Happiness (toliku kolicinu sperme nisam jos vidjela u jednom ne-porno filmu), prestrasni Rhythm 0 Marine Abramovic (I know, kasno stizem na Kosovo, ali 38 godina kasnije jos zvuci nenadmasno scary) i saaaavrsen debitantski roman The Story of Forgetting. Preporucujem, on a lighter note, ove desetominutne domace kekse fantasticno prefinjenog ukusa, svoju novu Bibliju i knjigu koja je promijenila nacin na koji razmisljam o zivotvornom kuhanju.
Ostajte mi zdravo i bez teskih misli. Ja odoh na cas klavira da operem ruke srecom. Ne zamjerite.